Krene vam, imate taj elan…tu energiju, osjećate kako konačno vladate situacijom. Čak i kada vam je teško vi znate da ćete uspjeti, rušite prepreke, ponosni ste, veselite se tom zacrtanom cilju…a onda dođe to neko sranje baci vas sto koraka unazad. Odjednom vam više ništa nema smisla, sve čemu ste se veselili sada je nebitno. Nemate volje ni ustati, vraćate se u tu neku jadnu priču, pitate se kako ste uopće mogli do jučer činiti neke stvari, a sada vas je strah i nemate volje. Ljuti ste i bezvoljni, razočarani, čekate najgore. Razmišljate samo o tome, pitate se zašto sada, sada kada vam je konačno krenulo, kada ste se počeli oslobađati i manje misliti o neuspjehu, strahu, bolestima i s čime god da ste se borili.

Svatko od nas ima to neko sranje koje nas gotovo uvijek izbaci iz kruga. Oprostite što sam ovo sranje napisala već drugi puta, zapravo…

Nadam se da ste čitali prošlu temu, “Zgazite to sranje”, jer se danas uglavnom samo nadovezujem 🙂

Zabilježila sam nekoliko stvarno meni osobno stresnih situacija. Moram vam priznati, koliko god sam govorila kako ću sada zapeti i raditi još jače toliko mi se “loših” stvari zaredalo. Naravno kao i uvijek izvukla sam ono najbolje iz njih. Baš razmišljam…; da to recimo ne radim sada bih vam možda pisala iz neke ustanove, ovako sam još uvijek u udobnoj stolici, bez lude košulje 😃

Nakon tog dana D, kada sam otišla nekih sto koraka unatrag, odlučila sam provjeriti malo svoje zdravlje. Otvorila sam bolovanje u trajanju od dva dana i napravila one osnovne pretrage, plus pretrage hormona zbog svoje štitnjače. Kada sam stigla u ambulantu sestra mi je odmah izmjerila šećer. Bio je malo povišen , a s obzirom na to da nisam ništa jela, noge su mi se odsjekle. Odmah su…