10/2 – Još dva taxola ! Sitno brojimo.

Polako se približava vrijeme za deseti taxol, ali prije toga da uživam u zrakama sunca koje sam baš poželila i koje mi odmah poprave dan i čitav mjesec pogotovo što znam da se terapije bliži kraju.

Došao je petak. Neradni je dan, pored toga je sunce. Može li ljepše ? Taj dan sam odlučila provesti vani, čitav nekako vikend sam posvetila sebi i hodanju. Koje mi je trenutno baš potrebno, i nekako minimalno kući vremena provodim jedini dan koji kući provedem to bude nedeljom. Tada budem na popcornu, ipak treba pregledati sve ove serije. Znači vikend je bio divan, prelijep, sunčan. Nekako ti popravi dan, kao što rekoh u blogu mjesec. Imam osjećaj da će ovaj mart biti nekako divan u svakom smislu.

Došao je ponedeljak, vrijeme da se vratim u realnost. Ponedeljak kao ponedeljak, ali ovaj je puno ljepši sunčan je. Odmah je ljepše ići na posao, lagano dolazim na posao. Osjećam se divno jer znam kakav sam vikend imala iza sebe. Završavam sa poslom, poslije toga idem na kafu sa prijateljicama. Dolazim kući i već me odavno krevet zove sebi. I slučajno sam naletila na sliku, kad sam se tek ošišala i kad pogledam sad koja je razlika, da mi je baš porasla kosa.

Utorak je tu. To mi je nekako najdraži dan u sedmici, u ovoj godini jer me tada ništa ne boli i ne moram da vadim krv. UTORAK je moj dan, kad sve mogu. Standardno idem na posao, odradim svoje. Uvijek nekako dođem nasmijana, oduvijek sam takva. Pomalo se pred kraj radnog vremena, umaram ali držim se. Večeras neću nigdje, hoću sa nenom da provedem vrijeme nismo odavno. Kao i uvijek ona me čeka sa nekom hranom. Dolazim kući, pomalo pričamo, jedemo i lagano krevet.

Srijeda. Dan za vađenje krvi. Ustajem, lagano se spremam i krećem. Izlazim iz zgrade, vidim da će biti divan dan. Sunce je vani, odmah je nekako obećavajući dan. Dolazim u Dom zdravlja, predajem knjižicu. Za čudo veliko nema puno ljudi. Govori mi sestra, nemaju sve reagense. To surova realnost, sa kojom se susrećemo u Bosni, pošto meni trebaju danas nalazi zbog kemoterapije moram ići privatniku. Ulazim unutra, sad im govorim da mi koriste desnu ruku za vađenje krvi jer je lijeva istrošena i ona mi je nekako za terapiju većinom. Završavam, odlazim privatno da izvadim što mi treba. Nalazi su za dva sata. Dolazim po nalaze, sve je okej. Sve je u granici normale, eritrociti se lagano diži što je bitno baš. Lagano se vraćam na posao, sve ide prema planu. Sutra je deseta terapija.

Četvrtak je tu. Dan za moju desetu kemoterapiju. Ali ovaj dan mi posebno teško pada, jer je mami godišnjica. 07.03.2019 – 17 godina kako nje nema, kako je otišla na bolje mjesto. Sa kojeg me čuva sa tatom. Oni su moja najveća snaga. Kada kažu vrijeme liječi sve, vjerujte to je najveća laž. Ona meni isto fali kao prvog dana i poslije 17 godina. Fali mi sve vezano za nju od zagrljaja, poljubaca, sve. Oni su moji anđeli, koji mi šalju najveću podršku. Volim vas.

Tek sam u 12 naručena, ustajem. Lagano jedem, zatim se spremam i tetak malo prije 12 dolazi. Odvozi me na Koševo, dnevnu bolnicu. Predajem svoju knjižicu, proziva me doktor unutra. Gleda mi nalaze govori ovo je sve u redu. Spominje mi da poslije kemoterapije, ja imam operaciju i da više nema kemoterapije napokon. Iako mi je drago što se bliži ta operacija, ali nije vam svejedno. Ima itekako ta doza straha. Izlazim iz ordinacije, standardno sad idu papiri na blagajnu i mogu da počnem sa terapijom. Govori kad mi je sljedeći termin, sljedeći četvrtak u 14:30h. Pošto su im sad produžili radno vrijeme, to jeste uveli dvije smjene. Ulazim unutra, sad sam duže čekala jer im je bilo gužve. To vam samo govori koji brpj ljudi dolazi. Pozdravljam ih sve, zapamtili su me. Uvijek su divni, upitaju se. Jedan od tehničara mi govori, da mi je gledao klipove moje intervjue. Oslobađa se krevet, ja lagano krećem sa terapijom. I pita me za moje blogove, govorim mu za moju stranicu na fb i da se tu sve nalazi. Počinjem lagano sa terapijom, malo su duže trajale, najviše zbog položaja moje vene i ruke. Oko 16h završavam sa terapijom tetak dolazi po mene. Nena me čeka sa ručkom, jedem i odmah se bacam u krevet. Budim se već je 8 sati, uzimam da jedem. I opet se vraćam u krevet, zaspala sam u 10h i sve tako do 6 sati.

Petak je. Ustajem. Danas je dan žena, dan heroina najvećih. Želim svim ženama, sve najljepše da su mi uvijek nasmijane, vesele, pune snage i uspjeha. Sebi želim za ovaj osmi mart ove godine završim sa ovim terapijama, operacijom. Da sljedeće godine ovo sve bude iza mene, uvijek će biti tu ali da se nikad ne ponovi.

Eto imam još dvije terapije, znači još dvije sedmice i onda sam zvanično završila sa terapijama. Iskreno brojim dane, jedva čekam što se bliži kraj terapijama. Sljedeći utorak me čeka magnet i to jedva čekam.

#supergirl