Treća kemoterapija!

Ponedeljak. Još jedan dolazi, znači vrijeme je za treću kemoterapiju. Kao i prije svakog odlaska onkologu, provjerim jel se govno smanjilo. U mojoj glavi je manji.

Procedura je ista kao i svaki ponedeljak kad imam kemoterapiju, prvo se javim na onkologiju da mi je vrijeme za kontrolu i terapiju. Čekam da doktorica prozove moje ime. Čekajući tako, vidite sve su stariji ljudi oko vas. Naravno svi vas čudno gledaju, ali Bože moj to je život.

Doktorica proziva moje ime, ulazim. Ide razgovor sa onkologom, kako su protekle ove tri sedmice. Ja govorim sve isto, samo što sam bila više umorna iscrpljena i da nisam povraćala. I govorim joj da sam pipala da sam primjetila da se smanjio, govori ona naravno to ćemo sad da vidimo.

Ide sad ono ajd da vidimo šta se tu dešava, ja skidam se do pojasa to mi je postalo rutinsko više. Govori ruke na bokove, pipa ga osjećam smanjuje se osjeti se regresija sad je manji od 2 cm. ŠTAAAA ! JOŠ JE MANJI, vidiš da ću ti jebati mater. Izabrao si pogrešnu osobu. Kaže ide ti ista terapija, kad završiš sa kemoterapijama prelazimo na taxole. To je isto vrsta terapije ( kemoterapije ) samo što ide na sedmičnoj bazi.
Znate kako ja sam mislila kad završim sa ovim 4 kemoterapijama, to je to idem na operaciju i to je to. Ali je proces dug, ali ako to znači da ću tako da ti jebem mater nije problem.

Javljam se u dnevnu bolnicu, čeka me osoblje. Moja raja je tu, pozdravljam ih sve. Ja naravno ulazim sa osmijehom. Biram svoj krevet, sad je ipak drugi moj je bio zauzet. Idu pitanja kako je prošla je kemoterapija, ja govorim kako jeste. Da je to poprilično dobro, kad sam čula kako ljudi znaju da budu. Ja sam super, mislim naravno bude teških dana. Primam svoju dozu što trebam. Taj dan dolazi žena njoj je prva terapija. Ja se sjetim sebe na početku. Počinjem da joj govorim šta je čeka da zna, rekla sam joj da nije ništa strašno biće umorna sigurno. Ali da mora bude jaka, što se tiče kose opast će. Ako će joj biti lakše neka se ošiša, malo prije sljedeće terapije. I govorim joj šta sve da jede, jer treba da jača imunitet i krv to je na kraju najbitnije.

Završetkom svoje terapije, idem kući ponovo me čeka pun sto hrane. I nena na vratima kao uvijek. Ubijem se kao konj, jedem sve. I onda pravac krevet. Ova terapija mi je malo teža pala. Svjesna sam da će me dan dva oboriti ali znam da je to od terapije. Došao je utorak ustala sam, čak sam bila okej. Ali umor je počeo da me stiže i onda sam natjerala sebe trenerka i jakna pravac vani ideš sat vremena šetati pa makar na silu. Dolaskom srijede, sam dan provela u krevetu znate kako naučila sam napamet RTL 2 i one sitcome ( iako ih znam sve napamet ) jer sam ih silovala na pocornu. Dolaskom četvrtka bila sam presretna jer sam znala, to me još drži još par sati i opet sam ona stara sve se vraća u normalu.

Taj dan sam odlučila provesti vani, odlučila sam otići do Jumba i kupiti sebi jelku i uljepšati dan što sam više mogla. Otišla sam u Jumbo, prvo što sam se zaljubila i poželila sam da nikad više ne izađem. Znači sve mi treba. Ali odjel za novogodišnje poklone gora sam nego neko dijete. Tu sam natrpala korpu svega. Dolazim na kasu, tek sam tad shvatila treba ovo sve nositi. Sad ide pitanje da li uzeti taxi ili ne ? Nećeš taxi uzeti, nego lijepo u ruke i kući. Sve ja platila i lagano kući na tramvaj, uzimam jelku u jednu ruku i kesu u drugu i lagano kući. I stigla sam donijela sam sve to, jesam umorna ali ja sam sama to uradila.

Došao je drugi odlazak u Mostar. Srijeda je bila dobro se sjećam, krećem na put. Za osobu koja prima kemoterapije je naporno, ali idemo. Dolazim ja u Mostar, prelijepo vrijeme. Govorim tetki : ” Oni sigurno znaju da smo iz Sarajeva, kad vide u bundama što smo došli. ” Prelijep osjećaj popiti kafu, na terasi. Javljamo se doktoru, naravno opet je puna čekaonica. Tu svega ima i mladih i starih. Bolest te ne pita koliko imaš godina, znam ja iz iskustva. Proziva moje ime, ulazim unutra. Ja ulazim nasmijana, pregleda me i gleda moje nalaze. Govori vidi se napredak, vidi se da se popravilo stanje baš. Opet mi daje terapiju šta da jedem pijem. Pričamo mi tu i ja mu govorim, opet za mjesec dana se vidimo, govori on ne tek za dva mjeseca. Znate kakav je to osječaj, kad čuješ da ide na bolje.

Došlo je vrijeme za vađenje krvi, nalazi su opet bili dobri. Hvala Bogu i kao svaki put pred kemoterapiju počastim sebe. Jer, realno zaslužila sam.

Bilo je teških momenata, vjerujte. Samo sam se zapitala :

  • Što ne mogu da imam normalnih problema ?
  • Ajd da se sekiram oko Nove godine ?
  • Da li ću ikad osnivati porodicu ?
  • Kako da ja nekoga uvedem u svoj život i da prihvati šta ja trenutno prolazim? Kako ?

I svašta ti prođe kroz glavu, bezbroj zašto. Bukvalno, pustite me hoću da sama. I onda se isplačeš vrištiš izbaciš iz sebe sve to. Osjećaš se kao da imaš mrlju na sebi. Onda shvatiš jednu stvar što bi neko prihvatao mene, ja sam ta koja se bori. Ja sam HEROJ i ja se borim sa tim. Trebaš biti ponosan što me znaš. Nemoj me gledati kroz rak, jer on nije ja. Ja sam ono što trenutno radim, a to je da se borim i to borbeno itekako radim. I u tom trenutku kad vam neko kaže volim te niste svjesni koliko znači meni pomogne svaki put. Pogotovo danas kad je Božić i mnogi moji prijatelji su mi poslali poruku : ” Danas palimo svijeću za tvoje zdravlje i da nam ti budeš okej ”.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s