Opet ponedeljak dolazi. Vrijeme je za drugu kemoterapiju. Ošišala sam se, počela sam da furam turbane i kul mi stoje. Rano jutro tetak dolazi po mene, prije toga imam kontrolu kod onkologa gdje ona vodi sa mnom razgovor kako sam provela te tri sedmice. Idu standardna pitanja koje su nuspojave. Ja hrabro govorim nisam imala nekih nuspojava isto kao da nije ništa.
Govori ajd da vidimo, šta se dešava tu. Naravno ja sam prije par sedmica, pipala govno da vidim jel se smanjilo. U mojoj je ruci izgledalo manje. I pipa ona mene, govori SMANJIO SE. Ja sam najsretnija osoba na cijelom svijetu, oči su se napunile suzama. Jer terapije radi svoje, možda to malo ljudima zvuči ali meni znači sve. Nešto što je bilo 3 cm, sad je 2 cm i smanjuje se u limfnom čvoru.
Prepisuje mi terapiju, opet sad sve ispočetka. Idem opet na onkologiju, sa svim papirima i uputnicama. Znam procedura kako ide, sve isto samo nova terapija. Ulazim u dnevnu bolnicu, pozdravljam sve ljude sa osmijehom ulazim. Jer borim se sa osmijehom. Naravno opet biram svoj krevet, moj isti. Isto kao da piše Nikolina to je tvoj krevet. Ja bih sad cijelom svijetu rekla da se on smanjio čak 1 cm, ja sam najsretnija ništa mi više ne zanima. Ima napretka što je najbitnije. Ide standardna procedura, slijede pitanja :
- Kako si ?
- Kako se osjecćaš ?
- Jesi imala nuspojave ?
- Jesi povraćala ?
Moji odgovori su dobro sam, jedino što mi je kosa opala. Juče sam se baš ošišala, sad tu mi govori turban ti odlično stoji. Prilazi medicinski brat, govori vidiš ovaj lijek od njega ti opada kosa. Znači ti si krivac, ali isto ti upravo ubijaš govno. Hvala ti.
Završavam sa terapijom, odlazim kući. Kao i svaki put ubijem se hranom to je postala rutina. Sad sam odspavala, veliki dio dana. Ujutru se budim, osjećam se kao da mi nije ništa. Čak sam uzela da radim po kući, dogovorim se sa rodicom da idem vani. Čak sam pomislila vidi što se osjećam čak bolje nego prošli put, jel ovo okej.
Ali zato sutra me poklapa srijeda, govori misliš da je to to. Ali nije to, znate kako je ružan osjećaj kad ne možete ustati iz kreveta. Mislim možete, ali ja sam tako umorna, kao da je icrpljena energija iz mene. Ali ja samo razmišljam, HALO TO JE OD TERAPIJE IZDRŽIIIIII !!!!! Čak sam natjerala sebe da izađem vani, neću dozvoliti da me slomiš. Izašla sam vani, ali jedva sam nekako izdržala jer tebi samo pada glava toliko si umoran. Ali opet ja sam izdržala, ne dam se.
Došao je četvrtak, već se puno bolje osjećam. To je već onaj osjećaj kad imaš najveći mamurluk takav je meni osjećaj bio. Kad me neko pita kako se osjećaš, pa eto pomalo mamuram. Zalomilo se sinoć. Ili sam se čak počela zezati, drogiram se Kanton me finansira svake tri sedmice. Već u petak se osjećam odlično, kao da nije ništa. Idemo opet sve isto do sljedeće terapije, jačaj imunitet. Bolje se hranim nego oni bilderi, šta sam jaja od prepelice popila i kad bih počela nabrajati šta sve još ne.
Došao je petak, idem vani. To je bio trenutak kad sam odlučila skinuti turban u javnosti. Ja sam mislila svi će da gledaju u mene vidi je. Ali vjerujte niko nije pogledao. Tada sam shvatila HALO BA JA IMAM RAK, ako hoću da budem ćelava i šta će ljudi reći boli me briga. I kako ću ja da se borim sa tim to je moja stvar i moj život.
U međuvremenu smo saznali za jednog doktora u Mostaru, alternativna medicina. I dugo se čeka na termin kod njega. Ali kad je vidio moje nalaze, ubacio me je u termin. Odlazak u Mostar, prelijepo vrijeme. Dolazimo kod njega i shvatite koliko ima bolesnih ljudi želiš da se izboriš sa zadnjim atomom snage. Jer borba protiv bolesti tu ti najpotrebnija snaga i hrabrost. Proziva moje ime, gleda moje nalaze i naravno pitanje : ” Jel imao ko u porodici ? ” Ajd idu klasična pitanja na koja sam navikla. U mojoj glavi ajd moram i ja biti prva po nečemu. I onda mi je rekao ovo je sve stres prouzrokovao, jer gubitkom roditelja, skupljanjem u sebi i ponašati se kao da je sve okej. Ali vjerujte nije, to je najveća bol koju u sebi imam i koja mi puno fali. Govori da će ovo biti jaka borba i da ćemo se izboriti za ovo. Da moram svaki mjesec da dolazim, da zgazimo govno. Dao mi dosta stvari da pijem :
- Med
- Čaj
- Prahovi
- Kapi
Znate li kako je teško kad se borite sa ovim i svjesni ste neće biti lako nikako , i naravno tu je velika količina straha. Ali u takvim momentima je najbitnije biti sa svojima, oni mi daju veliku snagu. Iako su moji roditelji umrli, smatram da su oni velika snaga koju mi daju. Uvijek kažem hvala svim prijateljima, hvala što ste tu. Svaki put pitanje kako si, meni pomogne. Znači puno, HVALA VAM.
Opet dolazi vrijeme za vađenje krvi, tu se uvijek prepadnem. Jer šta ako ne valja krvna slika, to znači nema dalje terapije. Pa opet čekaj, ali hvala Bogu to mi se nije desilo. Vadim krv, čekam nalaze i hvala Bogu sve je u redu. I svi me pitaju ne možeš skontati kroz krv da imaš rak. Ne možeš to je HINJSKA bolest. Jer je on jedna velika hinja, koju ću ja da zgazim.
Bliži se opet ponedeljak, to jeste bliži se treća kemoterapija. Ja ne mogu da dočekam iz razloga jer ću znati jel se smanjio. Do sljedećeg posta vam želim svega, ali najviše zdravlja.
Be own hero 